Za Hercegovinu duvan je bio ono što je za Bosnu bila šlјiva. Danas, duvana u Hercegovini gotovo da nema, a šlјive ima onoliko koliko tržište traži.
Fabrike duvana, pod novim monopolskim regulama, proizvode škiju od uvoznih duvana, dakle onaj isti proizvod s kojim narod nekad nije smio da trguje, a oni koji danas, nakon ukidanja otkupa duvana u Hercegovini, pišu o “žutom zlatu”, podvlače da se ova nekada najvrijednija kultura u Hercegovini (koja je donosila prihod veći nego sve druge kulture zajedno) još pomalo proizvodi u Ljubinju, ali da je, sve u svemu, duvan krenuo „na put bez povratka (dr Jure Belјo), iako se ponegdje još može čuti pjesma: ‘Puši škiju, neka ti se smiju, škija je fora, zdravija i jeftinija i od marlboroa'“.
Da podsjetem, duhan „hercegovac“ bio je najpoznatija robna marka Hercegovine. Sa njim počinje tržišno orijentisana industrijska proizvodnja u našem kraju. Doduše, tek u vrijeme Austrije, jer je Turska malo pažnje poklanjala njegovoj proizvodnji, pa je monopol uvela pri svom odlasku 1875. (i odmah za desetak puta oborila proizvodnju). Inače, prema dubrovačkim izvorima, duvan se u Hercegovini proizvodi od 17. vijeka.
Putujući Bosnom i Hercegovinom 1658. godine, Francuz Poullet zabilјežio je da ovdašnji svijet već puši. Proizvodnja duvana, dakle, postoji, iako Poullet o tome ništa ne piše. Dokaz je jedan dokument iz Dubrovačkog arhiva (1676. godina) u kome se govori o krijumčarenju duvana iz Hercegovine. Dakle, već tada, proizvođači duvana trpjeli su neke monopole (prvi monopol 1660. godine uvela je Venecija, Dubrovnik 1663, a Austrija 1670. godine).
Početkom 18. vijeka u dubrovačkim izvorima pominje se veliki broj Hercegovaca koji trguju duvanom. Među njima izgleda da je najviše bilo Trebinjaca, jer se duvan prvo počeo i uzgajati u Trebinju.
U tursko doba duhan za gajio uglavnom za vlastite potrebe a jedan dio je išao i u slobodnu prodaju. U Hercegovini, proizvodnju duvana posebno je forsirao Ali-paša Rizvanbegović („duhan sadi kome mjere nije“), ali, sve u svemu, fodine 1870. Hercegovina je proizvodila svega 560 tona duvana.
Dolaskom Austrije, i osnivanjem tzv. Duvanske režije, proizvodnja brzo počinje da raste, jer u Carevini nije bilo kvalitetnijeg duvana. Čim je 1880. uspostavlјen poseban bosansko-hercegovački monopol, osnovane su otkupne stanice u Mostaru (1880), Ljubuškom (1881), Trebinju (1881), Stocu (1885), Čaplјini (1891), Ljubinju (1892) i Širokome Brijegu (1912), a zatim i fabrika duvana u Mostaru.
Paralelno, u Hercegovinu dolaze stručnjaci, osnivaju se tzv. „uzorna dobra“ i „pokusne stanice“ (taj tok pedesetih godina 20. vijeka rezultiraće osnivanjem Duhanskog instituta u Mostaru) i, uskoro, narod počinje da radi na nov način. Onima koji nisu prihvatali pravila ponašanja i tehnološe upute bile su oduzimane dozvole za proizvodnju duvana. Iz godine u godinu, proizvodnja skokovito raste (1880 – 877 tona, a u deset slјedećih godina penje se na 2.379 tona, da bi 1900. godine skočila na 3.646, a 1913. na 5.960 tona).
Statistika kaže da su selјaci 1913. godine za duvan inkasirali sedam miliona kruna, što je, ukupno, bilo više nego sav promet drugim polјoprivrednim proizvodima.
Zahvalјujući monopolu, duvan je državi donosio ogroman novac. O kakvim je iznosima riječ, govori činjenica da je prihod od duvana punio jednu trećinu državnog budžeta 1894. godine (budžet – 14.010.990 forinti, a prihod od duvana – 4.606.000 forinti).
Naravno, da bi se dobio onaj ekstra-kvalitet, duvan se nije smio saditi u polјu. Zato, država je stimulisala selјaka da proširi svoje površine na brdskim lokalitetima. Tada, lјudi su počeli da krče ranije neobrađivane površine na pašnjacima, u šumama pa i u kamenjaru.
Nakon toga, uslijedila je precizna rejonizacija proizvodnje da bi se odredilo na kojim područjima može da se sadi duvan. Cilј ove mjere bio je da se obezbijedi kvalitetna sirovina. Otud, u svakoj otkupnoj stanici, bila su popisana sela i parcele na kojima se može saditi duvan.
Zašto je duvan objeručke prihvaćen u Hercegovini?
– Ponajprije nije bilo dovolјno površina za proizvodnju žitarica – objašnjava dr Jure Belјo – a i prinosi žitarica bili su mali. Drugi je razlog profitabilnost, sigurnost otkupa i dobivanje gotova novca.
O toj narodnoj matematici piše jedan Hercegovac u “Narodnoj slobodi”, br. 80 (1919.):
„Za 100 kg duhana dobivalo se 160-200 kruna, a 100 kg žita košta 12-16 ili 20 kruna. Na njivi gdje bi moglo biti 100 kg duhana ne može se dobiti nikako 5 kvintala žita i kad bi najbolјe rodilo. Tu je računica za sadnju duhana.“
Sve u svemu, iako je rad oko duhana bio timski i veoma težak, sa iste površine dobijala se deset puta veća vrijednost, i selјak se zato opredijelio za duhan, iako je stalno ratovao sa monopolskim službenicima.
Doduše, drugih rješenja nije bilo. U Hercegovini se znalo: „Ili mrijet ili se seliti ili duhan saditi!?”
Svoj maksimum proizvodnja je doživjela u periodu SFRJ. Rekord je zabilјežen 1976. godine – 15.000 tona. Međutim, pošto je to bio i period industrijskog razvoja i masovne seobe u gradove, ubrzo proizvodnja počinje da stagnira, da bismo dobili ono što imamo danas.
U Hercegovini, jednu jedinu fabriku, onu mostarsku, uništila je tajkunska privatizacija, a za hercegovački duvan nije zainteresovana ni Fabrika duvana u Sarajevu a neki naročit interes minulih godina nije pokazivala ni nedavno privatizovana fabrika duvana u Banja Luci.
U Zakon o duvanu unesene su monopolske regule tako da danas, onaj ko bi i da duvan proizvodi, ne može računati na slobodno tržište jer monopol pokriva i proizvodnju koje faktički nema?!
Naravno, ima i onih koji tvrde da monopol danas štiti duvansku mafiju, kojoj ne pada na pamet da tako dobar biznis prepusti malim proizvođačima?!
Kome još ovakvo stanje odogovara?
Samo fabrikama duvana, a donekle i državi, mada je pitanje od koga bi više mogla da dobije: od duvana koga ona jedna jedina fabrika u RS stavlјa u promet ili od liberalizovanog monopola, koji bi proizvođačima omogućio da se slobodnije ponašaju na tržištu, promovišući, na primjer, onaj najcjenjeniji duvan, poznati „trebinjac“ koga su pušili i sultani i carevi.
Na ova pitanja nemaju odgovor ni stručnjaci. Svi pominju evropsku regulativu kao monopol nad svim monopolima. Navodno, i kad bismo ukinuli domaći monopol, Evropa bi nas natjerala da uvedemo neki njen.
Sve se, eto, promijenilo.
Čak i kod selјaka.
Nekada, na primjer, mogli su proizvoditi duvan, ali nisu smjeli da ga puše. Danas ga ne smiju proizvoditi (ako nemaju ugovoren otkup), a pušiti mogu slobodno?!
Umjesto epiloga…
Nedavno, ministarstvo polјoprivrede RS ušlo je u proceduru osnivanje klastera u oblasti proizvodnje duvana. Predviđeno je da podsticajna sredstava budu uvećava 10 odsto za proizvođače sa područja Hercegovine.
Lijepa vijest, ali, koliko znam, Fabrika u Banja Luci još nije počela da proizvodi cigarete ni od duvana koga vjerovatno još ima na lageru.
„HERCEGOVAC“ VRH VRHOVA
Opisujući BiH, Renner saopštava da je „trebinjac“ omilјeni sultanov duvan i da spada među najfinije duhane u svijetu. U „Glasu Hercegovca“ iz 1885. godine (br. 32) piše da je sultan izrazio želјu da opet puši hercegovački duhan. Kada su to doznali radnici u sarajevskoj fabrici, odmah su poslali u Carigrad 20 kutijica najfinijega hercegovačkog duvana.
Gustav Thomel u opisu Bosanskog vilajeta (1867) tvrdi da se najkvaliteniji duvan prozvodi oko Trebinja i u dolini Neretve (po njegovoj procjeni, ukupno, u Hercegovini se tada proizvodilo oko 360 tona duvana raznih vrsta („ravnjak“, „tanče“?!). Od duhana koji je u Hercegovini bio naj-naj pravlјene su cigarete najvišeg kvaliteta i za bečki dvor.
POSLIJERATNI REKORD
Među autorima koji su pisali o duvanu, vlada uvjerenje da su, nezasluženo, za vrijeme Kralјevine Jugoslavije, srbijanski i makedonski duvani bili bolјe rangirani (klasirani), nego hercegovački. Dijelom i zbog toga, u Hercegovini je proizvodnja duvana varirala. Na primjer, 1930. godine 6.000, 1934 – samo 1.440 tona, a 1940 – novi skok na 8.577 tona.
Nakon Drugoga svjetskog rata, proizvodnja počinje da raste. Zahvalјujući tom rastu, uvodi se novi sistem industrijske fermentacije, koji donosi veću sigurnost u preradi duvana. Međutim, pedesetih godina javlјaju se problemi. Višegodišnje suše oborile su proizvodnju, stanje se zatim malo popravilo, ali 1960. pojavila se plamenjača, do tada nepoznata bolest u Hercegovini (J. Belјo), koja je uništila proizvodnju (1961 – proizvedeno samo 1735 tona), međutim, pošto su stručnjaci našli sredstva protiv plamenjače, proizvodnja je skočila na rekordnih 12.000 tona. U stvari, cifra je bila znatno veća jer u nju nije bio uračunat onaj dio duvana koji se prodao u Dalmaciji.
N.MARIĆ/Glas Trebinja